( Odgovori: Mehmed Halilović )

Program podrške neovisnim medijima (IMEP) je, u okviru aktivnosti koje se provode u IMEP-ovoj Pravnoj komponenti, sa velikim zadovoljstvom obavio intervju sa gospodinom Mehmedom Halilović. Halilović je stručnjak u oblasti medijskog prava, a više od tri decenije doprinosi razvoju medija u BiH kao novinar. Nekadašnji je stalni dopisnik Oslobođenja s Bliskog istoga, te glavni urednik lista Oslobođenje i zamjenik Ombudsmena FBiH za medije, a danas aktivno promovira temeljne vrijednosti novinarske eitike i novinarskog kredibiliteta.

Da li postoji novinarski algoritam koji će u svakom slučaju zaštititi novinara ili novinarku od tužbi za klevetu?

Najkraći odgovor glasi: da, postoji. Uz dva uvjeta: dobronamjernost i profesionalno pridržavanje najviših etičkih normi. Još od rimskog prava dobronamjernost se prihvata kao bitna okolnost, odnosno kao postupanje u dobroj vjeri (bona fide). Ukoliko su ispunili oba ova uvjeta, novinari i urednici mogu računati da će biti zaštićeni od presuda na svoju štetu. To ne mora da znači da tužbi za klevetu neće biti jer tužiti može svako i kad ima i kad nema razlog, ali ovo je vrlo dobra odbrana čak i kad su objavljene netačne informacije. Naravno, dokaz istinitosti objavljenog sadržaja je apsolutno najbolja odbrana. Najbolja, ali ipak nije uvijek moguća. Greške i djelimično netačne informacije često se ne mogu izbjeći u trci s rokovima i u težnji da se ispune zahtjevi i očekivanja javnosti da dobije informacije na vrijeme. Ove okolnosti bitne za novinarski rad prihvatio je i Evropski sud u nizu presuda, među kojima i Observer i Guardian protiv UK iz  1995., te, uz ostalo, zaključio da je „vijest roba ograničenog roka trajanja i odlaganje objavljivanja, čak i na kraći period, može je lišiti njezine vrijednosti i interesovanja“. Evropski sud, dakle, ima razumijevanja za novinarski rad, kao što ga imaju i zakoni o zaštiti od klevete u BiH, a imamo ih dva na nivou oba entiteta i jedan na nivou Brčko Distrikta. Pri tome treba biti jasno da se oba ova uslova, i dobronamjernost i profesionalno i etičko postupanje, cijene ne samo do trenutka objavljivanja vijesti ili informacije, nego i nakon toga. Objavljivanje tačne informacije i ispravljanje netačne je profesionalna obaveza svakog novinara i urednika i ona nema ni vremenski, ni medijski rok. Dužnost je medija objaviti istinitu informaciju, ali je jednako bitna obaveza i da jednom objavljenu netačnu ili neistinitu informaciju isprave nakon toga.  Dobronamjernost i profesionalno postupanje je bitno zbog odgovornosti pred publikom i, ako ipak dođe do sudskog procesa, za dokazivanje u sudu. Što su oni  očiglednije predstavljeni publici –  lakše ih je dokazati i u sudu. I obratno. Suprotno ponašanje, nedobronamjernost i nepažnja, ne mogu se sakriti i uvijek imaju visoku cijenu. Ta su dva uvjeta, dobronamjernost i profesionalno, odnosno etičko postupanje, temelji novinarskog i profesionalnog kredibiliteta.

Kakvo je stanje u bh. novinarstvu, ako govorimo o kvalitetu izvještavanja i poštivanja novinarske etike i uzusa struke?

Nemoguće je dati generalnu ocjenu koja bi važila za sve novinare i za sve medije. Ipak puno je bolje nego što je bilo u godinama neposredno nakon rata. Ali to i ne mora biti naročito utješno s obzirom na to da su mediji tokom devedesetih godina u cjelini odigrali vrlo negativnu ulogu, kako u BiH tako i u regionu. Uz naravno časne izuzetke. Neki su mediji u međuvremenu napravili značajniji napredak, neki tek minimalni. Neki su pod vanjskim pritiskom ili po sopstvenom opredjeljenju, na žalost, nazadovali i postali politički megafoni vladajućih političkih partija. Najmanja je šteta kad to čine privatni i komercijalni mediji, a najveća kada to čine javni servisi kao što je RTRS i niz lokalnih radija i televizija koji se finansiraju novcem svih građana, kroz općinski i kantonalni budžeti. Mogu kazati da je veliki broj tužbi za klevetu protiv novinara i urednika najvećim dijelom dokaz političke atmosfere koju stvaraju nositelji javnih funkcija i netolerancije koju pokazuju prema javnoj i društvenoj kritici ali i, s druge strane, neprofesionalnog rada novinara i medija. Koliko god insistirali na promjeni odnosa javnih dužnosnika, jednako moramo tražiti i profesionalan i odgovoran odnos svih novinara. To je u interesu javnosti i napokon i u interesu samih novinara.

U kojoj mjeri Zakon o kleveti BiH ograničava slobodu izražavanja i da li predstavlja kvalitetno zakonsko rješenje?

Naši zakoni o zaštiti od klevete na entitetskim nivoima i u Brčko Distriktu zasnovani su na najvišim međunarodnim standardima, temelje se na Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i na standardima koje su uspostavile presude Evropskog suda. Po meni, ovi su zakoni uspostavili skoro pa idealan balans poticanja prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu ugleda i dostojanstva svake osobe. Treba znati da se u njima čak naglašava da „zakon treba tumačiti na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja“ (član 3. Zakona o zaštiti od klevete u FBiH i u BD, odnosno član 2. Zakona u RS – op.aut.). Naravno, ovi zakoni sadrže i druge pogodnosti za novinare i medije kao što je zaštita prava na slobodu mišljenja, pravo na neotkrivanje povjerljivih izvora i slično, ali i određena ograničenja na slobodu izražavanja kojima se štite prava na ugled i dostojanstvo drugih osoba. Ta su ograničenja takođe usklađena sa temeljnim principima Evropske konvencije i sa standardima presuda Evropskog suda.

Ima li razlike između movinarstvo osamdesetih i sada? Kako i koliko globalni trendovi poput digitalnih medija utiču na novinarstvo?

Cijeneći po mnogim tehnološkim elementima, to je neusporedivo. Novinarstvo pretposljednje decenije prošlog stoljeća pripada najvećim dijelom onom što se i danas smatra klasičnim izdanjem kakvo je i inače odlikovalo ako ne cijelo to stoljeće onda svakako njegovu drugu polovinu. Ali, uprkos nevjerovatnom napretku u posljednje dvije decenije i neslućenim mogućnostima koje stvara i otvara internet, nisu se promijenili bit i najvažnija načela novinarstva: informisanje javnosti i etičke i profesionalne norme. Mjereno ovim kriterijima, uz ponovljenu ispriku da je nemoguće napraviti generalnu ocjenu koja bi bila jednako vrijedna za sve, moguće je ipak kazati da je dio medija u BiH napravio značajan napredak i da je ne manje  značajan dio medija nazadovao. Pri tome ne treba zaboraviti da su upravo osamdesetih godina neki bh-mediji dobijali najviša profesionalna priznanja kao naprimjer Oslobođenje koje je upravo 1989. godine proglašeno najboljom novinom u bivšoj Jugoslaviji. Danas novi mediji u sve većoj mjeri potiskuju klasične, radiotelevizije i naročito štampu. Digitalni mediji su ostvarili tehnološku revoluciju i napredak kakvi su krajem prošlog stoljeća bila nezamislivi. Portali i online mediji u cjelini brže reagiraju na događaje, publici omogućavaju da bude prisutna bezmalo svugdje gdje se u tom trenutku nešto dešava u oblasti sporta, politike, kulture ili u slučaju nesreće i najbolje komuniciraju sa publikom. Ali oni su postali i sredstvo najvećih manipulacija, lažnih vijesti, zloupotrebe slobode govora. Pohvalu bi u bh-medijskom prostoru mogli dobiti samo neki news-portali koji su stekli izvjesnu afirmaciju, iako i među njima „tržišna utakmica“ i borba za „klikove“ često ruši profesionalne standarde. Najbolji dio ove nove medijske scene predstavljaju naravno specifični online mediji posvećeni nauci, obrazovanju, kulturi ili ekonomiji.  Drugi online news mediji, kao i neki klasični, takođe su pod negativnim uticajem politike. To je posebno očigledno u predizborno vrijeme. Mnogi su portali tek „listopadni“ mediji koji su formirani da ispune zadaće političkih nalogodavaca i fabrikuju lažne informacije.

 

OSTAVITI ODGOVOR