Gdje je nestala radnička klasa? Više niko se ne pita šta je s tim ljudima u našem društvu. Jednostavno, nakon završetka rata nisu mogli prihvatiti da nikada neće moći da pronađu posao; poput talentovanog igrača koji se na klupi za rezerve tješi nekom suludom nadom da će ga trener ipak ubaciti u igru. To se nije desilo. Igra je završila, rezultat je poznat. Taj posao, taj bolji život običnom čovjeku je izmakao. Promakle su godine, nekom brže, nekom sporije, vrijeme je isklizilo niz oluk svakodnevnice i već se u drugim stvarima vapilo na spasenje.

Prije par godina sam za radio snimao školskog kolegu koji je utočište pronašao u heroinu, pitao sam ga: „Zašto?“, rekao je: „Brate, nakon svega onoga što se izdešavalo, nakon rata i poraća, heroin je došao kao spasenje“. Mnogi bi mu automatski zalijepili šamar, ali, gledajući realno: počesto, u našem društvu, slatka zabluda je sve što čovjek može da dobije. Kako na život da gleda neko ko je odrastao u ratu? Zamisli, cijelo djetinjstvo ti je prošlo rame uz rame sa fijucima metaka, uzdasi s isparavanjima iz gelera. Potom neimaština i stid kao default koji u vremenu adolescencije prerasta u besramnost izniklu iz unutrašnjeg košmara. Zabluda? O kako dobro zvuči svaki slader, makar bio tako razotkriveno varljiv.

Spasenje. Čitati Spasenje Česlava Miloša u Istočnoj Guti, predgrađu Damaska, koje je pod opsadom snaga režima od početka revolucije; sedam godina, apsurdno djeluje. Gledao sam na tweeteru kako drže razna Spasenja i Miloševa i Herbertova, spasenja obećana religijskim tekstovima za sve pretrpljene užase. Gledao sam sliku dvojice dječaka koji po prvi put napuštaju Istočnu Gutu, nasmijani, ne znaju kako svijet izgleda izvan obruča; rodili su se tu, cijeli život satkan u tih sedam godina rata im je prošao u neznanju; oni ne znaju da život može biti bolji, ugodniji, komforniji. To nije grijeh. Sedam godina je iza nas zvijezdo sjevera, na radiju ratnom. „Sloboda kuca na vrata, samo još malo“, govori spiker na ratnom radiju Mostar dok klačarda opada od tutnja projektila. Šejtan gradom šenluči, nastavlja titraj ritma prividne slobode i morala, dolaze, oni dolaze, ali, bolje je nekako. Sedam godina nakon rata, zvuk vakuma je zaglušio sve privide, od slobode do spasenja. Više ne ubijaju geleri i snajperi, sada kada je sigurno, vratile su se bolesti.

Gdje je nestao čovjek? Tu je čovječe! Izvršava naredbe, gura dane uz uzbrdice očaja. Koji lijekovi su na esencijalnoj listi? Postoje li ljudi na toj listi ikako? Ljudi jedu ljude, a očevi tumaraju vukući katetere niz stepenice.

― Šta je gore gospodine, kada idete gore ili kada se spuštate dole?
― Pa da vam pravo reknem. Ja ga ispraznim prije izlaska vani. Ubacim u nogavicu i mogu do apoteke.

Priča mi vrlo dobar drug da je neki dan zatekao oca kako žvrnja sirovu krompiru. Kada ga je upitao šta jede ― otac je rekao: „Kivi!“ Ništa neuobičajeno za nekoga ko boluje od parkinsa, no zar čitavo stanje ove države se ne dijagnosticira tom bolešću. Društveni parkins is out. Kolektivna svijest lapi, fade out, ka potpunom zaboravu. A šta zaboravljamo? Zaboravljeno je sve ono što je podsjećalo na ponos. Ma ne, šta je danas ponos? Nacionalni identitet zvani: Ja sin sam tvoj zemljo, ja sin sam tvoj. Ne znam koji od Latića je napiso ove stihove, ali Nedžada su nedavno došli glave ― umalo. Na kritiku klerika bliskog vladajućoj partiji u Bošnjaka, inače proslavljenom ratnom vitezu ― bez oklopa, rezultiralo je aktom nasilja spram Nedžada. Onaj maločas spomenuti ponos, izvađen iz konzervansa plastificiranog nacionalnog naboja, je eruptirao kroz lik istreniran u novootverenim borilačkim klubovima, osnovanim kao niži sloj uličaraske zaštite režimskih huja. Ta steroidskokreatinska karikatura s podužom bradom puštenom jer turkovehabitski klerici to naređuju, se obrušila na čovjeka s drugačijom mišlju, nasrnula na svaki vid kritike. Slične stvari su se ljetos dešavale u Mostaru, a to je već priča za neke naredne kolumne.

Ja sin sam tvoj zemljo, i ja trebam služiti zakletvu u Kandaharu kao član OS BIH, ili ako sam radikalniji: u nekim katakombama afganske provincije Farah, ili sirijskog Deirezzora. Ludwig von Mises je govorio o pogrešnom poimanju pojma nacije kod istočnoevropskih naroda, što je svojevrstan okidač za rasplamsavanje fašizma. Kaže, kod istočnoevropejaca nacija je ograničena isključivo na krvno srodstvo, stoga, svaki upliv neke druge strane se smatra napadom na identitet, tako se diže masa da brani svoje čiste postulate. Ne, nećemo o Istanbulskoj konvenciji, nećemo o malko drugačijim komšijama, nećemo čak ni o naslagama prošlosti koja nam ne može nauditi. U Zagrebu je već par puta ubijen spomenik Ive Lole Ribara, u Mostaru Partizansko groblje nije preživjelo; pa mislim, kako će groblje preživjeti, to je ipak groblje. Bogdan Bogdanović je u intervjuu krajem 93′ godine rekao da su dva grada na Balkanu ubijena: Beograd i Mostar. Rekao je: „Napraviće oni opet most, ali je gotovo, taj grad je ubijen“, za Beograd sam saznao i prije čitanja ovog intervjua kada sam pogledao Čavketov dokumentarac „Geto“ ― sve mi je bilo jasno. No, jedan grad je bio najživlji grad na svijetu u jeku rata ― Sarajevo. Što su ga više gađali, on je bio jači. Što je više dana bio pod opsadom, bivao je vedriji, poput osmjeha one dvojice dječaka iz Istočne Gute. Ali avaj, moram vam reći, Sarajevo je podleglo nakon rata.

― Da li ste za sirovu krompiru gospodine?
― Naravno, ali samo ako je tanko izrezana.
― Znate li gdje je otišla radnička klasa?
― Da, otišla je u raj ..
― Ko vam je to rekao?
― Darko Rundek.

Tada je Laburistička partija na Otoku bila na vrhuncu, a Arthur Scargill je često spominjao Jugoslaviju u svojim govorima, Angelic Upstarts su snimili album „Live in Yugoslavia“ opjevavši poljsku Solidarnost; koju je kasnije obradio prijedorski bend „Unutrašnja emigracija“ ne rekavši da je to malo starija pjesmica pak. Kititi se tuđim perjem je slogan mentalnog sklopa prosječne mlade osobe u ovoj zemlji. Kako mi je samo teško napisati puno ime tla kojim hodim. Radnička klasa je otišla u raj. Životom nekvalifikovani radnici su ostali u čistilištu zvanom Bosna i Hercegovina. Ako su u vrijeme pjesnika Štulića postojale lutke od krvi bez trunke ideje i ubice na cesti, tada u demokratskoj budućnosti u kojoj živimo postoje beskrvni glasači bez trunke ideje i ubice na vlasti.

Tekst napisao: Semir Behram

 

OSTAVITI ODGOVOR