Na 1.550 metara nadmorske visine, na Galici na Vlašiću, okružena omorikama nalazi se mala, lijepo uređena obnovljena kapela „Snježna Gospa“ pored koje se nalazi prelijep planinarski dom koji služi za okupljanje  ljudi dobre volje. Ljetos je očišćeno i nekoliko stotina kvadratnih metara minskih polja, pa je teren sigurniji za kretanje posjetilaca, a planinarski dom je pun ljudi koji dolaze zbog druženja, prirode, pomalo i radi posla okupljaju se ljudi sa prostora cijele bivše države.

„Nekada davno kapelica je služila za molitvu mještanima i pastirima u vrijeme kosidbe. Sjećam se da smo mi kao mali palili vatre slaveći Svetog Ivu i Cvijetnicu“, priča Dragan Vuković čija je firma Vuković d.o.o. Turbe uz župljane Župe Turbe i Potkraj, ali i uz podršku drugih dobrih ljudi obnovila ovu kapelu smještenu skoro, pa na vrhu Vlašića.

Vikendom u planinarskom domu bude i do 150 ljudi.

„Moji prijatelji su došli iz Pazina, Požarevca, Aleksandrovca, Sremske Mitrovice, Sarajeva, Visokog, Vinkovaca, Osijeka i da ne nabrajm“, smiješi se Dragan.

Goran Šutvić je iz Sarajeva i uživa u Draganovom gostoprimstvu.

“Čovjek je „vanzemaljac“. Upoznali smo se prije četiri i pol godine i ne znam odakle mu tolika pozitivna energija. Nema kome nije pomogao bez obzira na vjeru i naciju. Jako je vrijedan i ja ga stvarno poštujem, jer se ovo što on radi ne može slagati“, govori Draganov poslovni saradnik Šutvić.

Iz Sremske Mitrovice ovdje je došao i uvijek raspoloženi Željko Vojinović.

„Dugo kao firma sarađujemo sa Draganom. Ovo su odlična druženja. Malo posao, jelo, piće, priče o ženama“, smije se, dok mu Budimir Novaković iz Aranđelovca dobacuje kako, ustvari sve njihove biznise vode žene.

Prošlog ljeta sam bila i na misi u kapeli „Snježne Gospe“. Bio je to zaista lijep dan kakav samo može biti na Vlašiću u augustu. Nije ni čudo što za Vlašić kažu da je najpitomija planina Bosne. Tog dana upijala sam ljetne mirise šume, gledala ljude oko sebe koji su u miru, što sjedili na mahovini, što stajali i slušali svećenika iz Potkraja.

Kada sam se vraćala sa vrele Galice u meni je samo odzvanjala riječ  „mir“ jer ju je svećenik don Viktor Šošić, činilo mi se, izrekao bezbroj puta. Taj mir sam osjetila i u sebi i zahvaljivala u mislima ljudima koji su obnovili kapelicu „Snježne Gospe“ gdje sam osjetila da su ljudi i priroda jedno, gdje su ljudi u odnosu na „one dole“ bili kilometar i pol bliže nebu.

 

 

OSTAVITI ODGOVOR