Novinarka: Džana Omerović

Uredništvo Objavi.ba uspjelo je nakon jednog telefonskog poziva dobiti uvaženog novinara, urednika i direktora brojnih medijskih kuća, ratnog izvještavača, dopisnika, producenta, profesionalca i barda novinarstva, Gorana Milića.

Mislimo da rijetko kome moramo posebno naglasiti o kome je tačno riječ, ali jedna stvar fascinira kada je u pitanju ovaj čovjek – dugi niz godina rada i iskustva u novinarstvo. Više od 1000 TV-dnevnika, 120 dokumentaraca i putopisnih emisija, koje je snimio širom svijeta. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1992., te nagrade “Svetozar Marković” u Srbiji 1984. godine. Goran Milić je jedna od novinarskih tvrđava čije riječi mladi doslovno upijaju. Dobili smo ga na telefon, a odmah nakon predstavljanja ko smo, šta smo i čime se bavimo, i naravno pitanja “kako ste”, rekao je: “Pa vi Bosnaci, uvijek pitate ljude kako su, nema problema, vrlo rado ću odgovoriti na vaša pitanja, ali nadam se da ne moram odmah, dajete li mi malo vremena?”

Naravno, da smo ikoni televizijskog novinarstva dali vremena koliko god je potrebno, ali kao pravi profesionalac ispoštovao je naše vrijeme i vrlo brzo se javio sa odgovorima na pitanja koja se u dahu čitaju.

Kada se neko usudi baviti pisanjem i građanskim novinarstvom šta bi značilo od takvog novinarskog barda izraz dobar novinar, odnosno o čemu mora da vodi računa?

– Danas je u Bosni i Hercegovini kao i u cijeloj regiji triput više novinara nego prije rata, nego u prošlom društvenom sustavu. Kao i u nekim drugim zanimanjima vrijedi jedno novo pravilo. Nemojte samo pokušavati biti bolji, brži, precizniji od kolega budite i različiti! U televizijskom novinarstvu u kojem imam najviše iskustva velika je novina što danas imamo mogućnost gledanja 200–300 TV kanala umjesto 2-3 kao ranije. Na svakom TV kanalu postoji po dvoje-troje istaknutijih novinara, uz još 20-30 koje nećete zapamtiti. Jer za razliku od prošlih vremena kada je nekolicina novinara/novinarki vladalo TV ekranom i trajalo godinama, danas ih je na stotine, a kada pridodamo inozemne TV kanale koji su nam dostupni onda govorimo o tisućama. Izrazito povećan broj novinara stvara inflatorni efekat, pa je njihova vrijednost kod publike umanjena, a bogme umanjena je i njihova vrijednost na medijskom tržištu. Po mojoj procjeni danas je jedva 2–3% novinara koji radeći samo novinarski posao mogu pristojno izdržavati suprugu/supruga i dvoje djece. Znate li ih u BiH više od stotinu na 4000 novinara? Znači, novinari se moraju baviti dopunskim poslovima (predavanja, marketinga, privatnim poslovima izvan branše) koji nisu uvijek spojivi sa etikom novinarske profesije. Rijetki odvažni biraju specijalizirane segmente, postaju najbolji za gastronomiju, sport, financije, medicinu, pa se uspjevaju nametnuti i opstati. Ima i onih koji se profiliraju kao glasnogovornici nacionalnih, vjerskih ili političkih skupina. U prosjeku oni bolje materijalno žive, ali imaju slabiju reputaciju u javnosti i „potrošna“ su roba. Dakle, ja bih sugerirao specijaliziranost za teme koje zanimaju jedan segment publike ili pokrivanje širokog spektra događaja i procesa, ali na specifičan način. Sa prepoznatljivim rukopisom koji će novinara trajno izdvojiti iz mase kolega. Ostaje i treća opcija koja jamči dugotrajnost i nezamjenjljivost, a to je perfekcija u uređivanju novina i radio-tv emisija. To je najteži posao, on ne donosi slavu, ali je potreban svakom mediju. To je kao odličan profesor u gimnaziji kojega učenici spominju do kraja svojih života, a anoniman je za većinu svojih sugrađana. Takvih je entuzijasta u novinarstvu sve manje. Kriteriji su postali slični glumačkima. Ako nisi poznat, ako ti ne znaju lik ili potpis, ne vrijediš puno. Manjak urednika ali i neopravdano izjednačavanje profesionalnih korektura sa cenzurom doprinosi padu kvalitete novinarstva.

Nezavisnost i istina u kontekstu novinarstva, šta znače danas ili inače?

– Nezavisnost se forsira kao velika vrlina, ali to ne znači da nezavisnost uvijek donosi istinu. Imate nezavisne portale koji prosipaju takve bljuvotnine da se normalnim ljudima zgadi život, ali oni su eto nezavisni. Ipak, u ovim vremenima nesigurnosti i lutanja, ti autori mogu biti veoma čitani i gledani. Izgledat će bizarno što ja to kažem, ali u današnje je vrijeme puno više istine nego u prošlosti. Teško je danas slagati, izmisliti, a da ljudi u to povjeruju. Toliko je portala, radio i tv postaja, internetskih izvora da će smišljena laž brzo biti osporena. Nije to kao u 30-im godinama prošlog stoljeća kada su novinari pisali kako je golman jugoslavenske nogometne reprezentacije Milovan Jakšić tako dobro branio na Svjetskom prvenstvu u Urugvaju da su mu građani Montevidea dali ulicu „El gran Milovan“. Naravno to je bila izmišljotina, ali nitko nije mogao to demantirati narednih 30 godina. I, premda je Jakšić primio čak šest golova u utakmici protiv Urugvaja, nikome nije palo napamet da posumnja u izvještaj novinara „Politike“ iz tog vremena. Danas se manje laže, danas se manje izmišljaju činjenice, ali se izvještavanje pretvara u propagandu na suptilniji način. Izdvajaju se „poželjne“ činjenice a prešućuju druge jednako relevantne. Publika se uvjerava u „nacionalne istine“  otvaranjem povjesnih knjiga na poželjnim stranicama koje dokazuju autorovu tezu. U svemu tome malo je nevinih čak i u zemljama s dugom tradicijom slobodnijeg novinarstva. Tako da ne možemo govoriti o apsolutno slobodnom, istinitom i nezavisnom novinarstvu nego samo o slobodnijem, nezavisnijem i istinitijem. U Bosni i Hercegovini zaostajemo za mnogim državama, ali se ne može reći da nema pluralizma. Problem je što u istom mediju ne možeš otkrivati neugodne istine koje ne odgovaraju vlasniku ili osnivaču tog medija. A opet u drugom glasilu, možeš otkrivati te istine, ali ne i druge koje su protiv interesa vlastitog uređivačkog smjera. Utjehe radi u BiH se novinari ne hapse i ne ubijaju. Nepoćudni se marginaliziraju na druge načine, otpuštanjem, neobjavljivanjem priloga i tekstova, malim plaćama…

Danas vjerojatno nema medija u kojem nema pritiska ili političkih moćnika ili oglašivača. Kako u takvoj situaciji novinar može ostati dosljedan sebi i načelima koji ga obavezuju?

– U usporedbi sa prošlim sistemom dosta se napredovalo. Tada nisu bili presudni oglašivači nego politički moćnici. Politički pluralizam ograničio je njihovu moć. Ali sada političari pokušavaju upravljati medijima preko oglašivača jer se, paradoksalno po medijima reklamiraju kompanije u državnom vlasništvu. Zašto bi državnim monopolistima trebale tolike reklame? Pa zato da sponzoriraju medije koji će zauzeti poželjnu političku poziciju. Onu istu koja je postavila šefove državne kompanije. Novinaru nije lako u takvoj situaciji ostati profesionalan i principijelan. Ali minimum njegove obveze je da „preskoči“ te teme koje mora raditi mimo savjesti. Teško je naći opravdanje za novinara koji piše ono s čime se ne slaže. Zato se u tu svrhu koriste mladi novinari koji nemaju puno izbora i koji tako od početka stavljaju mrlju na svoju karijeru. Još ako to rade s mladalačkim entuzijazmom, budućnost im nije blistava.

U kakvom je stanju novinarstvo danas?

– Jedni će reći da je novinarstvo u teškoj materijalnoj situaciji. Slažem se. Ali, danas je triput više novinara i deset puta više medija nego prije rata pa kada usporedite sa rudnicima, tvornicama, željeznicom reklo bi se da mnogi traže priliku u novinarskom sektoru. Mislim da fakultet novinarstva najslabija sveučilišna diploma od svih postojećih. S diplomom strojarstva, farmaceutike, menadžmenta, informatike, ali i poljoprivrede, šumarstva, građevine da ne govorim o medicini ili arhitekturi izgledi su u prosjeku veći za pristojan život i stabilnu karijeru. Osobno, od nekoliko tisuća novinara koje sam sretao po Jugoslaviji i danas, u samostalnim državama stvorenih na tom prostoru, ne poznajem nijednog imućnog novinara koji se obogatio samo od te profesije. Jer, u novinarstvu novac nije nagrada. Ali kako život nije do kraja nepošten kompenzacija je u uvažavanju širokog kruga publike, čitatelja, slušatelja. U putovanjima kojih u novinarstvu uvijek ima. U pristupu ljudima koje inače nikada ne biste sreli. Osim toga budimo iskreni, novinarstvo nije teško zanimanje. Dok ste mladi jako je stresno, ali kada svladate zanat možete raditi s uživanjem do svoje 80-te godine. Čak možda i bolje nego kao 40-godišnjak.

Je li novinarstvo misija? Nije li istina izvještavanja gotovo postala sporedna u odnosu na etičnost? U tom smislu imamo primjer američkog Predsjednika koji je u svojoj izbornoj kampanji govorio o ženama na neprimjeren način, a nakon ulaska u Bijelu kuću Trump je isto poricao – je li ljudima važna istina ili samo etičnost onoga što se govori?

– Ako svaki posao ne doživite kao misiju nećete biti sretni. Ja vjerujem u zadovoljstvo zavarivača koji prijatelju pokazuje most i kaže: „Ovo sam ja vario“. U pekara koji se hvali da je nakon 30 godina rada svladao tajnu francuskog croissanta ili baguettea. Više od zarade i profita većina ljudi pamti u svome životu nešto što je ostvareno kao misija. U novinarstvu bi to moralo biti povezano i sa etikom. Ali nisu svi pogledi na etiku isti. Ja bih kada bih sa snimateljem sreo Adolfa Hitlera živoga odmah uzeo mikrofon i pogledao radi li kamera. I probao ga intervjuirati. Drugi smatraju da to nije etički, da takvog zločinca ni u kom slučaju ne treba prikazati. Mnogi danas misle da nije etički biti bogat, drugi će reći da ne bi trebala postojati nijedna kompanija koja ne stvara profit. Ali ono što je svakako misija novinara je opredijeljenje da radi u javnom interesu. Od novinarstva u komunizmu od svih loših stvari kao što su bili neobjektivni hvalospjevi režimu doživotnom predsjedniku, armiji, radnim ljudima i ostalima, gnušanje nad neprijateljima svih boja, jednu  izdvajam kao posebno pozitivnu – a to je osjećaj za javni interes. I kada smo hvalili (često) i kada smo kritizirali (rijetko) većina ondašnjih novinara bila je uvjerena da to radi u javnom interesu. Ako bi se netko usudio napisati stidljivo da je previše službenih automobile ili uočiti izgradnju funkcionerskih vila u Neumu, nijedan častan novinar se nije uključivao u kampanju obrane privilegija političara. Svima je bilo jasno da vile i mercedesi nisu u javnom interesu. I to je bila jedna točka obrane koju je malo tko preskakao, ako ipak bi, izgubio bi ugled i kod kolega i u javnosti. Dakle misija da, ali ne kao društveno-politički radnik u starom poimanju te kovanice. I svakako povratak javnog interesa u novinarstvo. Što se tiče Trumpa i govora o ženama novinaru je dovoljno da objavi snimku onoga što je govorio prije s onime što govori nakon izbora. To je dovoljno. Ne treba komentar. Ne treba u novinarstvu pobijeđivati s 2:0.

Na našoj web stranici potičemo građane da budu građani-novinari i da nam se javljaju sa svojim vijestima. Šta mislite o toj formi novinarstva koja je pristuna u svijetu sa dolaskom novih tehnologija gdje sad najveće medijske kuće u svijetu koriste amaterske fotografije ili videa građana o nekom događaju ili društvenoj pojavi koji su uglavnom nastali u stvarnom trenutku dešavanja istih, a gdje televizijske kamere i novinari profesionlaci nisu uspjele stići prije njih?

– Meni je to logično. Puno je više koristi nego štete. Odgovoran medij koji u ovom slučaju postaje distributer vijesti mora ozbiljnije provjeriti fotku, snimku i vijest od nepoznatog autora nego što to čini sa svojim novinarom, ali zašto bih ja odbio emitirati snimku ubojstva Anwara el Sadata zato što sam dobio sliku od amatera? Bilo bi normalno da tu osobu koja je poslala fotku intervjuiramo kao svjedoka događaja, a kamoli da ne objavimo dopunski dokumentirani dokaz! Slobode i rizika se ne treba bojati. Međutim, da se vratimo na etiku, pogreška može postojati nitko nije bezgriješan, ali je velika razlika kada se pogreška radi namjerno a kada je neželjena posljedica dobrih namjera. Ma to se mnogima događalo na početku karijere, imaš agencijsku vijest koja je pod embargom, a ti znaš da će se to sigurno dogoditi i zbog rokova u novinama ti je pustiš u tiskaru. Npr. Mišo Kovač pjeva u Runovićima 1972. godine tekst se šalje autobusom u Split, proći će rok za slaganje Slobodne Dalmacije pa ti pošalješ članak u 19 sati. „Bilo je veličanstveno, Mišo Kovač je digao publiku na noge, pjevalo se na bis…“ i onda zamislite, Mišo Kovač nije uopće došao na koncert! O bruke, o sramote! To uradiš jednom u životu i nikada više. Ali, to nije zlo. To je šlamperaj iz neiskustva. Mog kolegu kojemu se to dogodilo priča je pratila cijeloga života i nikada nije napredovao prema svojim zaslugama. A drugi koji su bili osvjedočeni propagatori neistina, napravili su pristojnu karijeru.

 

OSTAVITI ODGOVOR