Autor: Adem Dizdar

Molimo za finu tišinu, Drugarstvo, Razbole se lisica, Braću ne donose rode, Miš je dobio grip, Ivin voz,  Moja sestra,  Djeca su ukras svijeta,  Zakleo se bumbar… pjevali smo u horovima ili slušali druge kako pjevaju mi koji smo imali tu nesreću da odrastamo u 70-tim i 80-tim. Dječiji TV program nedjeljom ujutro,  uz  Nedeljni zabavnik sa Vajtom i Rusom naučio nas je da  mnoge igračke možemo napraviti sami,  a Muzički tobogan uz Minju Subotu slao je poruke djeci da zajedno smo jači ili da su djeca ukras svijeta.  Čika Duško (Trifunović) nam je svake sedmice  pokazivao Šta djeca znaju o zavičaju,  Branko Kockica nam je govorio da postoji carstvo u kome caruje drugarstvo, a uz Zijaha Sokolovića smo učili slova.

70-tih i 80-tih djeca su bila djeca. Trudili smo se da se družimo, zabavljamo, stvaramo, te šaljemo poruke odraslima da šta god da rade – misle i na nas djecu. Pjesme koje smo pjevali imale su veoma jasne i jake poruke. Uz to da su djeca prije svega djeca i da treba širiti i poštovati drugarstvo, pjesme su promovirale učenje i rad, marljivost i kulturu. Ljudi koji su se na TV-u pojavljivali sa djecom mahom su bili školovani muzičari ili muzički radnici, te akademski glumci koji su sa djecom radili poštujući sve pedagoške norme, identitet i integritet djece. Tada je psotojao i pisani i nepisani  dress code djece koja su se pojavljuju na televiziji ili na javnim nastupima. Bilo je to vrijeme mraka, a da nismo to znali.

Nažalost,  svanulo je.

Sliku tvoju ljubim, željna tvoga milovanja; Ja sam i svetac i gad…ja ću voljeti greh;  Šta ću kući kad je prazna ili  Jednu noć si bila s njim, kako da ti oprostim; Ti bi me hteo za jednu noć- sve bi seke ljubile mornare;   Ljubiš ti jer si gad neku mlađu; Hajde da pijemo, čaše da lomimo hopa cupa svi na kolena... su neke od pjesama koje pjavaju djevojčica i dječaci od 9-10-11 godina u udarnim ili kako to vole reći prime time TV terminima. I kako su ta djeca obučena?  Samo ne  kao djeca.  Izgledaju kao male kopije idola koji u originalu pjevaju te pjesme u kafanama, odnosno disko-klubovima  sa turbo-folk muzikom. Djevojčice su mini kopije polupismenih pevaljki koje su pare svojih sponzora ugradile u grudi i usne te koriste svaku polupriliku da ih pokažu.  Mahom su takve i u žiriju. Također ne propuštaju priliku da izvedu neki polustriptiz pred tom djecom koja pjevaju njihove pjesme, a oni ih kao ocjenjuju.

Roditelji? Roditelji su u backstageu pomješanih emocija!  Prepuni su strepnje da li će njihova djevojčica sa svojih manje od 10 godina moći vjerno da iskopira neku bubamaru, stoju, viki… te prođe dalje i primakne se bliže cilju da završi kao estradna umjetnica i prepuni ponosa jer jasno vide, nimalo pristrasni kao roditelji, da je baš njihovo dijete najbolje!

Tu su i poruke koje šalje žiri nakon nastupa svojih mini kopija: Ovo se ne uči u školi;  Sa ovim se rađa; Ovo ne može da se nauči, ovo ili imaš ili nemaš; Ovoga nema u školi….. Ovdje je samo moguće dodati da se, na svu sreću, ovo još uvijek ne uči u školi, a blizu je.

Šta da očekuje društvo koje promovira roditelje koji svoju djecu guraju u ambis narkotika i prostitucije petkom u 20:00 sati?  Šta reći za društvo koje ne diže glas protiv emisije koja promovira djecu od 12 godina koja pjevaju pijem na ex do dna? Šta reći na razne regulatorne agencije koje u ovakvim emisijama ne vide ništa sporno? Šta reći o Javnom RTV servisu koji ne nudi alternativu ovakvim društveno-samoubilačkim projektima privatnih televizija? Šta reći o inim pedagozima koji godinama ćute na ovu pojavu? Kakvu to svijetlu budućnost roditelji vide za svoju djecu vodeći ih na ovakva TV natjecanja? Koje to pozitivne aspekte ličnosti razvija gledanje ovakvih emisija? Da li bilo ko razmišlja o toj djeci izuzev to kako da im od roditelja uzme i poslednji novčić?

Nakon svih pitanja opstane samo poruka: Molimo za finu tišinu/Jer  tišina godi duši/Molimo za finu tišinu/Jer tišina je zdrava za uši

 

OSTAVITI ODGOVOR